Mislim o onim ženama.
O onima kojima je Bog dao lepotu, ali im je dao i nešto teže — svest o sebi.
Inteligenciju. Snagu. Hrabrost da budu svoje.
O ženama koje ne robuju standardima.
Koje znaju da te ne ostavljaju ravnodušnim, čak i kada ćute.
O ženama kojima se dive — ali to retko priznaju.
Lakše ih je etiketirati.
Muškarci ih gledaju sa željom.
Sa idejom da bi baš oni trebalo da budu ti koji će ih osvojiti.
I, budimo iskreni, često svedu sve na telo.
Žene ih gledaju ispod oka.
Sa rečenicama koje bole više nego što se priznaje:
„Lako je njoj.“
„Sigurno ima nekog.“
„Nije to bez razloga.“
A niko ne vidi noći provedene nad knjigama.
Kilometre pređene u tišini.
Znoj, umor, odricanja.
Niko ne vidi koliko je puta birala sebe umesto kafane, ciljeve umesto tuđih života na ekranu.
Ne vidi se to.
Kao što se ne vidi ni usamljenost snažnih žena.
Tužno je koliko lako odbacujemo prave vrednosti.
Koliko brzo lepimo etikete, a onda se žalimo da je sve postalo površno i lažno.
Još je tužnije što, kada takva žena stoji pored nas, ne znamo da budemo vetar u njena leđa.
Već prepreka.
Zbog nesigurnosti.
Zbog straha.
Zbog kukavičluka.
Zapitaj se.
Koliko puta si ćutala dok su je ogovarali?
Koliko puta si učestvovala?
Koliko puta si je saplela jer te je podsećala na ono što nisi smela da budeš?
I ono najteže pitanje:
Da li je lakše ostati u kalupu i biti nesrećan —
ili izaći iz njega i konačno biti svoj?
Pišem između redova — o ženama koje biraju sebe,
tiho, hrabro i bez izvinjenja.
Između redova — biram sebe.
